Knjiga „Selinunte“


Gostujući autor: BORIS IVANČEVIĆ

Naslovna fotografija: Ljubica Vojvodić

„Postoji samo jedan Put. On je kao neka velika reka: njegovi izvori su na svakom pragu i svaka staza mu je pritoka. Opasan je to posao izaći kroz svoja vrata – zakoračiš na Put, i ako ne uzdržiš svoja stopala, ne zna se kuda možeš biti odvučen.“ – govorio je hobit Bilbo. Ipak, jedan putnik nije bio baš mnogo oprezan ni uzdržan, i to se završilo knjigom koju kao da je Gargantua izvadio iz svoje torbice. Zamašnog obima, rasla je godinama u oblaku na internetu, da bi se konačno materijalizovala i sada preti da nam polomi police i razvali biblioteke ako je nekako donesemo kući. Izazovna za listanje, ali teška za držanje – ako hoćemo da je čitamo to moramo kao u skriptorijumu srednjevekovnog manastira, mora stajati na stolu i tad okrećemo stranu po stranu. Kao ondašnji kaluđeri koji su u miru i posvećeno čitali, eventualno razmišljali o imenu ruže i drugim stvarima.[*]

Selinunte je neobična knjiga zagonetnog imena, nazvana po nedostignutoj destinaciji jednog neizvesnog putovanja. Sadrži putopise i razne prateće priče, stil je neobičan i originalan, ali nema potrebe ograničavati je tako što ćemo pokušati da je umetnemo u neku od standardnih književnih kategorija. Književni kritičar bi rekao da se sastoji od pregršti vinjeta koje se preklapaju. Ovo su istovremeno memoari, eseji, naravno putopisni dnevnik i što šta još. Treba je pročitati baš zato što je jedinstvena, drugačija i iskače iz uobičajenih okvira. Prvenstveno ona jeste zbirka ličnih priča o putovanjima, koja su sva deo onog jednog velikog Puta. On nas vodi kroz razne predele koje svi vide, ali ne mogu svi tek tako tamo ući. Kao i ulaz u vilinsku zemlju koji može biti tu pred nama, ali nam je potreban čarobni ključ da otvorimo skrivena vrata. A autor ga ima i to je erudicija. I mašta. Na mestima koja su nam poznata, i gde smo možda i više puta sami bili, on otvara i otkriva nešto sasvim novo, drugačije i neočekivano, samo za odabrane. Ali to nisu priče o vilinskoj zemlji, već tvrda istorija, ekologija i geografija, ozbiljna nauka i reference čak i kad piše o vilinskim kolima ili predelima iza oblaka.

Putovanja o kojima čitamo nisu samo putopisi u tri, ili četiri dimenzije prostora i vremena. Naravno, tu su opisi mesta, predela i razmišljanja, ali to nije samo niz dostignutih destinacija i put koji ih spaja, već jedan multiverzum, prostor gde se pisac, i čitalac sa njim kreću u svim pravcima i novim dimenzijama. A pravci i staze koje prati ukrštaju se sa putevima predaka, potomaka, grčkih junaka, beduina ili drugih velikih putnika. I to je ono najbolje u pričama koje piše Voislav Vasić. To mnoštvo crvenih niti koje se prepliću, ukrštaju ili vode u daleke i samotne predele, niti koje fantastično i sasvim neočekivano povezuju stvari i misli iz ogromnog okeana svetske kulturne baštine. Neverovatne i neočekivane asocijacije, preplitanja i povezivanje naizgled potpuno udaljenih motiva i priča, i raskošno renesansno znanje autora, to je ono što ovo putovanje i ovu knjigu izdvaja. O onome što mislimo da znamo autor nam otkriva potpuno novu dimenziju značenja i donosi nam radost, jer odjednom vidimo da je ovaj naš svet mnogo zanimljivije, smislenije i lepše mesto.

Iako nikad ne prelaze granicu intime, sve ove priče su sasvim lične. Možda će ovo iznenaditi na nekim mestima čitaoca, ali kako se priče nižu vidimo da drugačije nije moglo i nije ni trebalo. Iako piše u prvom licu jednine, autor ne uzima sebe suviše ozbiljno, ali zato piše o ozbiljnim stvarima. Prihvatamo takvog saputnika i putujemo dalje u društvu. A društvo u koje nas autor uvodi uopšte nije loše i brzo se osećamo prihvaćeni. U tom ličnom je upravo vrednost i različitost ovih putopisa.

Potreban je naš doživljaj, da nešto doživimo i iskusimo da bi se priroda i ovaj svet ispunili smislom i osećanjima. I to nam ova knjiga pruža. Autor nije samo posmatrao, on je mnogo toga doživeo i o tome priča. Putovanje je potraga, od sumerskih epova, Odiseje, srednjevekovnih vitezova pa do Tolkina ili Segana. Ali najčešće nije Gral ono što nalazimo na kraju potrage, već veliko drvo iskustva i mudrosti koje raste u nama. U hladu jednog takvog drveta je i inspiracija za nas da krenemo na put.

Od davnih vremena, još kada je svet bio mlad, bili su potrebni znatan napor i trud da se pronađu i dosegnu znanje i umetnost. Ne prirodnom, već kulturnom selekcijom, kroz dugi proces evolucije, stvoreni su standardi, izabrani međaši umetnosti i nauke koje su svi znali i cenili. To su bile tačke sigurnosti, sjajni svetionici u našem kulturnom svetu. Ali 21. vek i cunami informacija sa interneta doneli su poplavu svetlašaca, bljeskova, lampica, sjaja i odsjaja, i u svem tom iskričanju i blještavilu ovi su se svetionici nekako izgubili. Selinunte se ponovo oslanja na te klasične i proverene, univerzalne vrednosti koje obeležavaju siguran put do dobre umetnosti.

Putovanje i Put je oduvek bio simbol. Tao. Ni oni koji su izmislili taoizam nisu znali kuda sve Tao ili Put vodi, pa čak ni izmišljeni mudrac iz ove knjige, Ceo La ne zna sve odgovore. Ali dok idemo putem kroz ovu knjigu, ona pokreće srca, misli i razum. Sve ove priče, ili putopisi će nam biti zanimljivi, duhoviti ili čak zabavni ili informativni dok ih čitamo, ali ono što je najvažnije, priče Vojislava Vasića nas inspirišu da pogledamo u svoja sećanja i svoje živote u jednom novom i boljem svetlu.


[*] Ovaj tekst sličan je govoru održanom na promociji knjige Selinunte održanoj u Galeriji Matice srpske u okviru Dana evropske baštine u Novom Sadu 20. septembra 2025. na osnovu kog je pripremljen i skraćeni prikaz iste knjige za ICOM Srbija – časopis nacionalnog komiteta međunarodnog saveta muzeja.

Postavi komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.