The New Stenye Hotel

Čuli ste za New Stanley Hotel u Najrobiju u Keniji? Niste? To je bio hotel sa pet zvezdica, istorijsko i simboličko mesto u Africi, a ime je dobio po H. M. Stenliju koji je 1871. u Udžidžiju u Tanzaniji pronašao Dejvida Livingstona, do tada smatranog izgubljenim. Preživeli čitaoci Politikinog zabavnika od prvog posleratnog broja (1952) možda pamte feljton “Stenli traži Livingstona”. Ja sam ga gutao… E, pa bašta tog hotela je još od 1906. bila mesto sastanaka afričkih putnika, istraživača, lovaca i pustolova, koji kreću sa različitih strana, u različito vreme, ali im se putevi, inače drukčiji, ukrštaju u toj tačci (da, pogodili ste, to je bilo jedno od hiljadu omiljenih Hemingvejevih mesta).


26.06.2008 17:17

Govorim o vremenu mnogo pre mobilnih telefona, GPSova i ostalih danas uobičajenih putnih sokoćala. Od sredstava komunikacije iz tog doba je dugo opstajala čuvena bodljikava akacija (Thorn tree), na čijim se trnovima ostavljaju cedulje sa porukama za one koji će tuda možda jednom naići. Tamo sam se zadesio davne ali uzbudljive 1992.

DSCF3763
Stenje

Ali krajem maja uzbudljive 2008, našao sam se u selu Stenje, podno Galičice, a na Prespanskom jezeru, i ostao u toj bazi skoro tri nedelje. Stenje je geografski najudaljenije mesto od Skoplja, na samoj albanskoj granici. Bio bi to pravi “Kraj Sveta”, da nije još jednog polu-sela (skoro bez stanovnika), koje se zove Konjsko i nalazi se na samom rtu, još nekoliko kilometara dalje od Stenja. Uprkos tim činjenicama koje zvuče surovo, selo Stenje se pitomo prućilo duž jedne velike jezerske plaže. Na kraju sela, kao poslednja kuća, nalazi se novi hotelčić pretencioznog imena “Riva” (na naslovnoj fotografiji). Gazda hotela Risto ima 24 (dvadesetčetiri) godine. Tamo smo odseli jer nijedan drugi hotel na jezeru još nije bio otvoren. Ta činjenica je dovela do mnogobrojnih i neočekivanih susreta u tom malom hotelu, pa me je to i podsetilo na onaj hotel u Africi.

Galicica: Dofa i Magaro sa Krsteca 10. juna 2008.
Galicica: Dofa i Magaro sa Krsteca 10. juna 2008.

U stvari, ja sam bio na terenskom ptičarskom pohodu na planinu Galičicu i u močvare na severnoj obali Prespanskog jezera, a u okviru međunarodno finansiranih projekata za unapređenje Nacionalnog parka “Galičica” i specijalnog rezervata “Ezerani”. Posao je planiran kao neprestano kretanje po što nepristupačnijim i vrletnijim predelima, u potrazi za zanimljivim ornitološkim podacima.

Prespansko jezero: Rezervat “Ezerani” - Resen: Miovica 2. juna 2008.
Rezervat Ezerani

Volim da o sebi i dalje dečački razmišljam kao o starom, prekaljenom terenskom vuku, doraslom svakoj situaciji i otpornom na iskušenja tela i duha. Ali ima jedna činjenica: na “jačem,” visokoplaninskom terenu poslednji put sam bio na Šarplanini 1998, dakle deset godina mlađi nego u vreme kad ovo pišem. Otada sam prilično štedeo od napora i srce i noge. Radio sam glavom, sedeo za kompjuterom, vozio se autom i gojio se. Tako sam na ovaj pohod prvi put poneo u sebi i neka uznemirujuća pitanja i s njima u mislima zaspao u udobnoj sobi s pogledom u hotelu “Riva” u Stenju.

DSCF4505
Pogled po kiši na Prespansko jezero iz hotela Riva u Stenju.

Međutim, kada me je sutradan kroz balkonska vrata probudila moja Ružoprsta Zora, kada sam čuo poznate zvuke ptica, jezera, vetra i planine, osetio sam se kao stari poenter ponovo pozvan u lov. Tiho sam se iskrao i bez kafe i doručka izjurio napolje. Sve je opet bilo u redu…

Prespansko jezero - Resen: Stenje 8. juna 2008. Pelister
Ružoprsta Zora, sa balkona Hotela Riva u Stenju na Prespanskom jezeru

Vratio sam se u podne, kada i pticama počinje sexta.

Posle večere smo krenuli u dugu večernju šetnju, kroz livade oko jednog para-jezera, svog obraslog trskom, tako da se zove Blato. Pošto je Sunce već bilo zašlo, pitali smo neke kosače koji su utovarivali seno, da li može da se prođe skroz oko jezera (nekoliko km)? Oni su rekli da može, ali da ima puno zmija. Kada su videli da nas to ostavlja ravnodušnim, izjavili su da bolje da ne idemo, jer ima volci. Rekao sam da su jedini, za koje znam da su imali problem s vukovima, bili Crvenkapa i njena Baba, pa smo produžili. To nije bilo mudro, jer su staze bile potpuno zarasle, pa smo se s mukom po mraku probijali kroz nepokošenu vlažnu travuljinu do pojasa. Celim putem sam razmišljao kako je ružno što su oni Stenjanci hteli da zaplaše i nagarave svilene Belogragjane.

Sutra uveče smo od lokalnog rendžera Nacionalnog parka čuli da su tamo prethodne noći vuci pojeli tele. A rendžer je to ispričao kada je došao u hotel Rivu da dočeka jednu drugu grupu istraživača, za koju nismo prethodno znali, kao ni ona za nas. U toj ekipi je bio najveći svetski pelikanolog, Francuz talijanskog imena, koga sam upoznao na Skadarskom jezeru 30 godina ranije, a poslednji put ga video pre bar 15 godina, na nekom kongresu. S njim je bio i jedan mlađi grčki ornitolog, koga sam upoznao dve godine pre Stenja u Patrama, a radi najviše na grčkom delu Prespanskog jezera.

DSC04955
Članovi tri različite ekipe, zajedno ispred hotela Riva u Stenjuskopskog i beogradskog muzeja – Resen: Stenje 12. juna 2008. Miloš Jovic (levo), Zoran iz Skoplja, VVasic, OVasic, Miroslav Jovanovic.

I tako, skoro svakog dana tokom celog našeg boravka, pojavljivao se poneko nov, očekivan i neočekivan (čak i moj davnašnji terenski ortak i kum, veliki beogradski herpetolog, zatim po dve različite ekipe iz beogradskog i skopskog muzeja, čak i neki Francuzi koji proučavaju skakavce) i svi smo bili zajedno u New Stenye Hotelu, ili hotel-Rivi.

Galicica2008Sept13 056

Sad vam je već jasno, da sledi još izveštaja sa uzastopnih putovanja na Galičicu, u Ezerane, čudesno ostrvo Golem grad na Prespanskom jezeru i kojekude po ohridskom i prespanskom kraju. Strpite se malo.